Home / Zdravlje  / Terapijski psi – više od pasa

Terapijski psi – više od pasa

Dok psi u razvijenim zemljama čine integralni dio terapijske prakse, u našoj zemlji ovaj program ne samo da nije ni u počecima svoga razvijanja, već je i svijest o značaju ovog terapijskog pristupa apsolutno nepostojeća

“Sve dok se ne zaljubite u životinju dio vaše duše ostane neprobuđen”, rekao je francuski pisac i pjesnik Anatole France. A svako ko je svoj život podijelio sa životinjama, posebno sa psima, zna da je to itekako istina.

Stoljećima životinje ljudima pružaju partnerstvo i bezuvjetnu ljubav. Ljudi dijele zajedničko okruženje i historiju sa životinjama više od 12000 godina, kada su životinje pripitomljene. Od najstarijih vremena bile su bitan faktor spiritualnog i sekularnog života čovjeka, te se njihova terapijska vrijednost istražuje već dugi niz godina.

U Bosni i Hercegovini svijest o ovoj temi gotovo ne postoji. Iako se u praksi nalazi jako malo ili nikako primjera, ideja o uticaju životinja na biopsihosocijalno blagostanje osoba u svijetu nije novost. 

Korištenje pasa u terapeutske svrhe spominje se još od antičke Grčke. Međutim najraniji dokumentirani opis terapeutskog odnosa između ljudi i pripitomljene životinje potiče iz 1792. godine. U britanskoj psihijatrijskoj bolnici York Retreat, poticalo se provođenje terapije u kojoj su sudjelovale životinje, na način da su se korisnici i korisnice brinuli o životinjama, te paralelno bavile održavanjem vrtova.

Florence Nightingale, za čije se ime veže osnivanje moderne profesije medicinske njege, ali i početak terapije potpomognute životinjama (AAT – animal assisted therapy), savjetovala je da mali kućni ljubimci, posebice psi, mogu biti odlično društvo za hronične bolesnike i bolesnice. 

Fotografija: Florence Nightingale / Getty images

Svojom praksom i izuzetno vrijednim naučnim istraživanjima Florence na mapu medicinske njege stavlja prednosti korištenja pasa u terapijske svrhe, sa ciljem smanjenja usamljenosti, reduciranja stresa i normalizaciju krvnog pritiska, ali i poboljšanje rada srca. Od tog vremena terapije potpomognute životinjama polako se kreću širiti Amerikom i Europom.

Chow chow Jofi, koji je bio neizostavan dio terapije poznatog psihologa Sigmunda Freuda, vjerovatno je prvi dokumentovani terapijski pas, uz jorkija Doodle Dandy-a koji se smatra herojom Drugog svjetskog rata.

Sa druge strane mnogo informacija koje danas znamo o prednostima interakcije djece i životinja dolaze iz ranih radova dječijeg psihologa Borisa Levinsona koji se u literaturi često navodi kao otac korištenja terapije potpomognute životinjama u radu s djecom. Levinson je započeo uključivati svog psa u terapijske seanse, te na osnovu tih iskustava i zapažanja krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća objavljuje i knjigu “Pas kao koterapeut”, 

Terapija potpomognuta životinjama omogućuje da osobe pristupe životinjama bez riječi, upravo onda kada ne mogu pristupiti ljudima. Aron Honori Katcher, jedan od pionira modernog istraživanja AAT-a, dokumentirao je efekte prisutnosti životinje na nivo krvnog pritiska 1985. godine, te uvidio da se su ispitanici imali viši krvni pritisak prilikom razgovora s drugom osobom, dok bi se pritisak snizio kada bi pričali sa psom ili ga mazili.

Mnoga su se istraživanja kroz historiju bavila analizom korištenja životinja kao katalizatora socijalnih interakcija. Interesantno istraživanje je sprovedeno 1980. godine, kada su Robb, Boyd i Pristash istraživali efekte specifičnih objekata u domovima za brigu o starijim i nemoćnim osobama. 

Korisnicima i korisnicama su bila prezentirana tri objekta: boca, biljka i štene. Rezultati su pokazali da je štene izazvalo najviše socijalnih odgovora kao što su verbaliziranje, osmijeh i pogledi prema objektu pažnje, te naginjanje prema stimulansu. Ovaj rezultat ukazao bi da dovođenje šteneta u grupu pojačava socijalna ponašanja, samim time što je u stalnom pokretu i interakciji s okolinom.

Dok psi u razvijenim zemljama čine integralni dio terapijske prakse, u našoj zemlji ovaj program ne samo da nije ni u počecima svoga razvijanja, već je i svijest o značaju ovog terapijskog pristupa apsolutno nepostojeća. Uz svega nekoliko primjera dobre prakse u BiH još uvijek ne postoje škole, trening centri niti profesionalci i profesionalke koji se bave pripremom pasa za terapijske procese. Treniranih pasa je još manje. 

Servis centar “Dajte nam šansu” iz Sarajeva prije nekoliko godina prvi je u BiH za djecu i osobe sa teškoćama pokrenuo terapijske radionice ove vrste. Psihologinja Sonja Stančić i njena Ziva, ženka irskog mekodlakog pšeničkog terijera, jedini su certificirani u Bosni i Hercegovini za ovakvu vrstu terapijskog rada.

Fotografija: Sonja Stančić i Ziva / RadioSarajevo.ba

Zakonske barijere, zabrana ulaska pasa u institucije, predrasude roditelja djece sa teškoćama i nerazumijevanje bosanskohercegovačke javnosti neki su od razloga zašto ova praksa toliko kasni u našoj zemlji. Potrebe itekako ima.

Zvanični podaci govore da u Bosni i Hercegovini postoji ograman broj sugrađana i sugrađanki koji su direktno ili indirektno zahvaćeni uticajem teškoća i njihovih pratećih manifestacija. Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva iz 2013. godine procjenjuje se da cca. 8,5 % od cca. 3,5 miliona stanovnika i stanovnica naše zemlje ima određene teškoće, dok je 30% direktno i indirektno zahvaćeno njihovim uticajem. Međutim, njihova inkluzija u društvene, ekonomske, rehabilitacijske i obrazovne procese nikad nije bila manja.


Naslovna fotografija: Sabina Fratila / Unsplash

Doktor bioloških nauka. Specijalista bihejvioralne biologije. FCI kinološki sudija. Uzgajivač pasmina Američka akita i Shiba Inu i vlasnika uzgajivačnice "Dr. Wolf kennel".

NO COMMENTS

POST A COMMENT