Home / Intervju  / LANA KLINGOR-MIHIĆ: Baviti se isključivo kuhanjem i psima bila je moja najbolja odluka

LANA KLINGOR-MIHIĆ: Baviti se isključivo kuhanjem i psima bila je moja najbolja odluka

O suživotu sa psima, njihovom odgoju, odnosu sa djecom i najljepšim psećim lekcijama

Nekadašnja pjevačica popularnog elektro/dance benda ET, danas blogerica, strastvena kuharica i pobjednica hrvatskog kulinarskog takmičenja Celebrity MasterChef 2016, PR stručnjakinja i poduzetnica, te ujedno i vlasnica odgajivačnice pasmina Američka Akita i Shiba Inu, Mamiki Dreamer Kennel, otvorila nam je vrata svog doma nadomak Zagreba i upoznala ekipu magazina WOOF sa svojim životinjskim carstvom.

Kako je pet pasa obogatilo njenu porodicu i šta su to najljepše lekcije iz suživota sa psima razgovarali smo sa Lanom u ovom intervjuu.

Kako i kada ste se odlučili da svoj život podijelite sa čupavim drugarima i drugaricama?

Mislim da nije ni bilo opcije da bude drugačije, budući sam odrasla sa psima. Moj je otac imao rotvajlere i svoju prvu ženku sam porađala već sa 14 godina. No, hajmo reći da kad smo se kao obitelj, moj suprug, naše troje djece i ja preselili u kuću koju smo izgradili, odlučili da ćemo se posvetiti psima. Da se razumijemo, zaista nije bilo planirano, ali je očito bilo suđeno da se dogodi.

Kažu da psi apsolutno promijene način života i uveliko utiču na percepciju svijeta i ljudi oko nas. Koliko ste se Vi promijenili tokom života sa psima?

Zaista sam odrasla sa psima. Isto tako, odrasla sam i s ljudima, pa sam još kao vrlo mala shvatila da će te ljudi izdati, povrijediti, rastužiti, ostaviti, ali pas nikada. Toliko toga možemo naučiti od životinja. Vodila sam dosta stresan život u poslovnom smislu. Bila sam vlasnica PR agencija, vodila 3 kompanije i jedan dan sam samo rekla DOSTA. Ne želim više. Nisam željela više niti jedan dan posvetiti agenciji, klijentima, ljudima koji mi crpe energiju. Pitao me muž “Ok, ali šta ćeš raditi”? Odgovorila sam mu da ću kuhat i to pretvorit u posao. I da ću se baviti samo time i svojim psima. I to mi je jedna od najboljih odluka ikad.

Foto: Sanja Jagatić Photography (Journal.hr)

Kako je ta prinova uticala na Vas i Vaše ukućane/ke?

Uh, pa nije baš bilo tako idealno. Kada smo nabavili našu prvu Shibu Kimchi, Marla (naša srednja kćer koja je tada imala 4 godine) se panično bojala pasa. Ne znamo zašto, nikad nije doživjela nikakvu traumu, a strah je bio toliki da bi ona vrištala kad bi vidjela psa. Prvih mjesec dana se bojala, nije htjela izaći iz sobe ako pas nije na povodcu, a štene malo jedva da ga vidiš. Povuci, potegni, razgovori, šetanja, maženja, za mjesec dana bili su super frendovi, no još uvijek je bila zatvorena prema drugim psima. Sad je već sasvim druga priča.

Prema dosadašnjem iskustvu i Vašem mišljenju, koje su to najveće prednosti života sa psima?

Prvo, pas je odgovornost i obaveza i to shvatiš vrlo brzo. Po meni je dobro da djeca imaju taj osjećaj odgovornosti iako im je ne namećem jer su još premali. Ako živite sami, pa dođete kući s posla, tužni, povrijeđeni, umorni, ima li ljepšeg osjećaja od onog kad vam se pas razveseli, izljubi od glave do pete i napuni srce ljubavlju u sekundi. Sa životinjama nikad niste sami!

Trenutno, Vaš dom nadomak Zagreba krase tri američke akite i dvije shibe inu. Zašto ste se odlučili baš za ove dvije pasmine?

Moj muž se odlučio za Shibu. Pitala sam ga kakav je, pokazao mi je sliku i ja sam rekla može, misleći kako je to velik, konkretan pas. Kad je narasla na svoju veličinu, pitam ga “jel to to” kaže on “je”. Na to sam mu rekla “pa to nije pas, ako nema 50 kila, ali hajde, šta je, tu je, jako ju volim i šta sad”. Onda me jednog dana nagovorio da odemo s njom na izložbu. Mislila sam da je potpuno lud, jer su te izložbe pasa meni uvijek bile enigma, doživljavala sam te ljude kao članove neke sekte, sa šatorima, stolicama i natapiranim psima koji tamo jadni provode cijeli dan. Došli smo s ruksakom na leđima i psom na povodcu. Bilo je sve ok, do trenutka dok se nisam okrenula i pored sebe ugledala dvije američke akite i ostala ukopana. Zaljubljena, oduzeta. Bili su to Moonshine aka Chui i Nissan (aka Redy) iz uzgajivačnice Red Mist Sola Dils. E to je bila ljubav na prvi pogled. 5 minuta kasnije objašnjavam im da želim upravo takvog psa, crvenog, tako velikog, ali ne odmah nego nakon ljeta. Drugi dan sam došla do njih da vidimo pse i otišla kući sa Zenom, tada 4 mjeseca starim mužjakom, crno bijele boje. Tako je sve krenulo. Moram naglasiti, da taj pas nije imao tako divan karakter i narav, ne bi se ja nikada upustila u odgoj američkih akita. Oni su moja duša, moj život i baš zato je vrlo važno kako odgajate psa, kojih su krvnih linija i što dobivate kad produkt linija koje spajate. To je iznimno važno.

Kada uporedite gorostasne američke akite i vrckave shibe inu, koliko su to različite naravi? Kako se međusobno slažu?

Razlika je velika, no oboje spadaju u primitivnu skupinu pasa. Shibe su malo nervoznije, življe, zaigranije, nekako mi se čini i s puno više energije, dok su američke akite zahtjevnije, no mirnije i svakako puno tiše. Sad ih je puno, sve osim Zena su ženke, pa moramo malo pripaziti, jer se zaista u jednom trenutku super igraju i slažu, a već u drugom se potuku. Ženske. Klasika. No, Zen i Kimchi se toliko lijepo igraju da ih je milina za gledati. Na međusobnom odnosu više pasa također trebate raditi. I to je odgoj. 

Šta Vaši psi najviše vole da jedu? Kako ih, generalno, hranite i na koji način održavate njihovu tjelesnu kondiciju?

E to skoro da je nauka. Moram reći da i na tom polju, kao i sve drugo što sam naučila o akitama, od srca zahvaljujem svojoj Mirjani Makević. Neprocjenjivo je njeno znanje i nenaplativo sve ono što prenosi na mene. Tako sam i o njihovoj ishrani puno preuzela od Mirjane. Prije svega važno je da imaju vrhunsku dehidriranu hranu, u našem slučaju je to švedski brend Husse, kojeg onda prati sirovo meso, losos, lososovo i laneno ulje, mljevene sjemenke sezama i lana, svježi žutanjak, te dodatci prehrani poput Dr.Vet vitamina za dlaku, VMP vitamini i minerali za velike pasmine koji su važni za njihove zglobove i kosti, te na kraju i Hyaloral kojeg nabavljamo u Španjolskoj. To bi bilo osnovno. Sve ostalo varira ovisno o godišnjem dobu. Naravno da zimi jedu više mesa i ugljikohidrata obzirom da borave vani pa trebaju i više energije.

Foto: Instagram @lanatheklingor

Roditelji često oklijevaju da nabave pse zbog straha za djecu. Da li je to racionalno i ima li mjesta strahu uopšte? Kako se Vaša djeca slažu sa psima?

Ovo bi mogla biti tema sama za sebe jer o njoj možemo satima. Svatko bi trebao za sebe procijeniti prije svega ima li uvjete za psa, ima li vremena da mu se posveti, pa tek onda sve ostalo. Naravno da postoje pasmine koje su prirodno naklonjene djeci dok ima i onih koji nisu ljubitelji djece. Takvi su po svojoj prirodi i to ne možete promijeniti. Npr. ljudi često komentiraju američke stafordske terijere kao “ubojice”, dok u svijetu te pse ustvari zovu “nanny” baš zato jer su idealni za djecu. No, isto tako je ključno da provjerite kojih krvnih linija je taj pas i kako ste odgojili tog istog staforda. Dakle, rekla bih da nema potrebe za strahom, ali raspitajte se prije nego nabavite psa. O svemu.

Radite jako puno. Kako uspijevate da napravite balans između porodice, PR agencije, 100k pratilaca na instagramu i pet šapica?

Posljednjih 2 godine sam dosta usporila. Radila sam kao manijak, dok me srce nije izdalo i dok nisam sa teškim napadima tahikardije završila na hitnoj. Danas moj život izgleda tako da vodim svoj projekt sLANAKUHArica koji sama produciram a radi se o video receptima koje snimam i objavljujem na svojim društvenim mrežama, Instagram, FaceBook i YouTube. Vodim svoju školu kuhanja koja je održava svaka 2 mjeseca i traje 3 dana, bavim se svojom djecom, sadim povrće u vrtu i odgajam svoje pse. Agenciju sam prepustila mužu, kao i svu poslovnu korespondenciju s klijentima do trenutka finalnih dogovora. Uglavnom, zajedno radimo na projektu sLANAKUHArica i vodimo Uzgajivačnicu pasa koju smo nazvali MAMIKI DREAMER. 100k followera na IG dođe kao šećer na kraju. Funkcioniramo kao zajednica, svakodnevno komuniciramo i respektiramo jedni druge. SLANAKUHArica je i nastala kao posljedica konstantnih upita u inbox kako napraviti koje jelo, koje namirnice kombinirati. Znala sam odgovarati pojedinačno ljudima do 2, 3 ujutro na njihove upite. Tad sam shvatila da mi to oduzima previše vremena, ali i da ljude očito zanima način na koji ja kuham, stoga sam odlučila snimati i dati ljudima sve što znam.

Koliko je Hrvatska pet friendly zemlja? Da li Zagreb i ostali hrvatski gradovi imaju dovoljno restorana, kafića, marketa, hostela ili parkova koje je moguće posjetiti sa psima?

Pa sve ih je više. No, ipak ne dovoljno. Ja se, osobno, ne bunim jer živim izvan grada u svojoj zaista velikoj zelenoj oazi i ne odlazim s njima u grad jer nema potrebe. Mislim da i dalje postoji problem da ljudi ne čiste za svojim psima, a to nije redu. I s pravom oni koji nemaju ljubimce polude na takvo što. No, sve je više restorana i kafića koji su pet friendly i drago mi je da je tako. Mene jako razveseli kad vidim po ulici ispred trgovina, zdjelice s vodom za pse. Pogotovo ljeti. Tu vidim nadu da kao društvo napredujemo.

Da li ljetujete sa psima i gdje? Koliki je to izazov obzirom da nisu sve jadranske plaže pet friendly?

Dok smo imali samo jednu Shibu, vodili smo je svugdje sa sobom i nije bilo problema. Danas teško da mogu otići negdje s tri američke akite. Prvenstveno, ljudi se boje velikih pasa, drugo vruće im je i nemaju uvjete kao kod kuće i jedino mjesto gdje bi ih ostavila je kod Mirjane i Dražena koji imaju i pansion za pse. Kad su kod njih, znam da žive kao na dvoru. Danas kad imamo toliko pasa, svjesna sam da organizacija godišnjeg odmora neće biti ista, ali i tome ćemo doskočiti uskoro. Izgraditi ćemo veliki bazen na svom imanju i eventualno pobjeći 5 dana ljeti na brod. Do tada ćemo već i naći osobu od povjerenja koja će tih par dana čuvati pse. Ustvari, bit ćemo vrijedni, raditi puno pa jednog dana kupiti ili sagraditi vilu na moru, s dovoljno mjesta za sve naše pse i djecu.


PREPORUKE 

1. Koji vam je omiljeni pet friendly kafić u Zagrebu?

Hotel Esplanade Zagreb. Još prije 10 godina uveli su VIP tretman za pse. Svaki gost koji povede sa sobom psa može biti u potpunosti siguran da će se osoblje hotela dobro pobrinuti za njegovog ljubimca. Uz specijalno dizajniran krevetić psi dobivaju i kost za žvakanje kako bi se ljubimac osvježio nakon dugog puta.

2. Veterinarska stanica kojoj najviše vjerujete?

Maza u Samoboru, te  Peroković i Marković u Zagrebu.

3. Grooming salon kome najviše vjerujete?

Sama kupam, sušim i njegujem svoje pse. Sve što moram znati o tome naučila me Mirjana, opremili smo se svime što nam treba, a trenutno smo u fazi gradnje posebne kuće za pse, u kojoj ćemo imati i grooming prostor za naše ljubimce.

Mi smo najveći zaljubljenici i zaljubljenice u šapice i njuškice. Uživamo u istraživanju tema vezanih za zdravlje i životni stil kućnih ljubimaca. Najiskrenije i najglasnije se smijemo u razgovorima sa vlasnicima i vlasnicama pasa. Vikendima bacamo lopticu za članove i članice naše čupave porodice.

2 COMMENTS
  • Ervin Softic December 17, 2019

    Sjajan tekst, hvala vam za ovaj magazin. Tačno ono što nam je trebalo.

  • Marija December 17, 2019

    Koliko je sjajna ova žena

POST A COMMENT